Pred jednim umetničkim delom – sastav

Pred jednim umetničkim delom – sastav

Umetnost je oduvek za čoveka bila pojam koji asocira na nešto lepo, nešto netaknuto i posebno. Umetnost predstavlja način izražavanja, način razmišljanja svakog pojedinca. Ona nam pruža šansu da pokažemo sve svoje talente, da iz sebe izvučemo ono što je najbolje, ono što zaista vredi. Umetnost se, u većini slučajeva, kanališe kroz umetnička dela. Svako umetničko delo ima svoj život, svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoju budućnost. Svako umetničko delo je vredno pažnje i pomena. Umetnost je tu da širi pozitivnu kreativnost među ljudima. Umetnost je tu da probudi našu svest, umetnost je tu da svima nama otvori oči. Činjenica je da postoje bezbroj pogleda na život i svet. Umetnost nam je to dokazala. Umetnička dela nam to govore. Veoma sam uzbuđen što u svojim rukama imam jedno fascinantno umetničko delo. Veoma sam uzbuđen što je ono postalo deo mene. Sada sam pred njim, sada je ono u mojoj duši. Želim da sa vama podelim to neopisivo zadovoljstvo.

Pred jednim umetničkim delom sastav

Da vas ne bi dugo držao u neizvesnosti, otkriću vam o čemu je reč. Reč je o jednoj pesmi, jednoj zaista fantastičnoj pesmi. Za mene je poezija pravo blago književnosti. Svaka pesma je na svoj način lepa i originalna. Svaka pesma je dragulj, svaka pesma je nebrušeni dijamant. Stihovi pomažu pesnicima da kanališu svoja osećanja i podele ih sa čitaocima. Svaki stih je ogledalo pesnikove duše. U svakom stihu mora biti ostavljen delić srca, delić duše. To je čar umetnosti. Umetnost se mora doživeti i shvatiti. Pesma sa kojom sam se sprijateljio je jedna ljubavna, refleksivna pesma. Oduvek sam bio naklonjen ka ljubavnoj poeziji. Ljubavna tematika me potpuno opušta i pruža mi savršeni mir. Ljubav je osećanje koje održava ravnotežu svih bića, ljubav je sila koja upravlja ovom planetom i svim dešavanjima na njoj. Da ljubav nestane samo na jedan dan, ljudi bi zapali u začarani krub pakosti i zlobe. Elem, da se vratimo na pesmu koju sam pročitao i koja je prirasla za moje srce. U njoj se govori o jednoj tragičnoj ljubavnoj priči koja se dogodila davno. Kao što znamo, ljubav ne zna za vreme i godine. Ljubav je ljubav, bez obzira kada i u kom veku živimo. Svaka ljubav može biti tragična. Simbol tuge je nešto što ide uz ime ljubavi. Ljubav bez čežnje i tuge je ljubav bez osećanja. Ali, ipak se bolje osećam kada čitam o ljubavi koja je uspela, koja je odolela svemu i koja nije tragična. Ipak, život nije roman pun ideala, tako da moramo sagledati sve njegove strane. Glavni junaci te pesme su dvoje mladih i zaljubljenih ljudi, koji su tek započeli svoju vezu. Naime, oni su se upoznali još dok su bili deca. Kada su bili mali, zajedno su učili da hodaju, zajedno su pevali prve pesme, zajedno su igrali prve igre. Bili su kao brat i sestra. Zapravo to je bila želja njihovih roditelja, jer su oni dugo bili u svađi. Na taj način su želeli da isprave sve svoje greške iz prošlosti. Mislili su da njihova deca mogu da žive u ljubavi. I bili su u pravu. Kada se misli pozitivno i kada se iskreno želi, ljubav sama dođe, na krilima anđela. Za ljubav nije potrebno biti čarobnjak, ljubav je magija koja je skrivena u nama i koja se vrlo jednostavno može aktivirati. Ljubav može da pogodi svačije srce, svačiju dušu, svačiji dom. Ne treba bežati od ljubavi, treba bežati od loših ljudi. Ljubav je naš saveznik u svakoj borbi, saveznik koji nam nikad neće okrenuti leđa, ukoliko prema njemu budemo odgovorni. Svaka stvar na ovome svetu zahteva odgovornost, pa čak i ljubav. To dvoje mladih je odolelo svim predrasudama, svim unapred pripremljenim planova. Oni su slavili ljubav, oni su znali da vole. Kao što sam već rekao, ljubav je uvek bila prisutna među njima. Samo su čekali trenutak kada će sve krenuti svojim prirodnim tokom. Ljubav u njima je tinjala poput vatre. Trebalo im je samo malo vetra koji će razbuktati tu vatru. U pesmi se kaže da ih je nevolja naterala da budu zajedno te noći kada je počelo sve. Bila je oluja i nevreme je rušilo sve pred sobom. Nisu imali vremena da puno razmišljaju i morali su da beže. Sklonili su se u jednu malu i veoma trošnu kućicu. Tu su negde pronašli sveću koja im je obasjala lica i pokazala pravo lice ljubavi. Svetlost je uvek bila simbol moćne i neustrašive ljubavi. Moje mišljenje je da ja tar trenutak za njih predstavljao svetlost na kraju tunela, tačnije izlazak iz neke teške situacije. Godinama im je bilo teško, imali su sve, a sve je bilo tako daleko i tako nedostižno. Kada o nečemu stalno razmišljate, postanete opsednuti time i ništa vas osim toga ne zanima. Ljubav može da otme vid čoveku. Ali, to je samo privremeno. To je samo prolazna faza koja donosi puno lepote, puno užitka. Dok je sveća na stolu tiho gorela, oni su se prvi put poljubili. Njihov poljubac je označio pobedu najtananijih i najdubljih osećanja. Od siline tog poljubca, sveća je prestala da gori. Ali, ona im više nije bila potrebna. Imali su ljubav, imali su sve što im treba. Ljubili su se satima, strast nije mogla da se obuzda. Ljubav ne zna za granice, mi smo ti koji pokušavamo da nešto ograničimo i smanjimo. Ali, svi ćemo nekada shvatiti da to nije naš zadatak. Dok je oluja napolju pravila haos, oluja u njihovim srcima pisala je najdirljivije ljubavne stihove. Volelo se dvoje mladih, dva goluba bela, dve ptice nebeske. Ali, niko nije znao da su oni zajedno. Njima to nije bilo važno. Oni su imali to što su hteli i ništa im više nije trebalo. Poljupci su pljuštali jače od kiše, vreme je na trenutak stalo, tišina je zavladala tminom. Za sekund je nebo obojila crna boja. Grom ih je uplašio i naterao da pomisle na svoje roditelje. Uplašili su se. Osećali su kako bi oni bili veoma ponosni kada bi saznali za njihovu ljubav. Taj osećaj čuvali su duboko u srcu, negde gde se emocije spajaju sa mislima. Nisu znali šta su imali, šta su dobili, a šta izgubili. To zapravo niko ne zna, to je tajna. Sedeli su mirno i gledali svoju sudbinu. Ljubav je lepršala u vazduhu, ljubav koja im je dala život. Taj trenutak neizvesnosti je promenio tok čitave priče. Taj trenutak neizvesnosti predstavljao je zatišje pred buru. Kada svi opaki talasi ugase svoje sile i kada sve stane, obično je to samo varka. Voleo bih da tu nisam u pravu, da sam pogrešio. Čuli su da je oluja konačno prestala i veoma su se obradovali zbog toga. Bilo je tu još puno poljubaca, puno medenih reči. Ljubav je to, niko im ne može na tome zameriti. Imali su ideju da tu provedu još nekoliko sati i onda da krenu svojim kućama. Imali su zaista srećne vizije. Planirali su da sve ispričaju roditeljima i da zvanično krenu sa zajedničkim životom. To bi predstavljalo sreću za sve članove njihovih porodica, pa čak i za celi svet. Jedna ljubav donosi milion razloga za sreću, ljubav se treba slaviti i veličati. Nisam slutio da se u vazduhu nešto čudno sprema. Nešto što će slediti krv u žilama, nešto što će uzdrmati sva mora i sve okeane. Zagrljeni su slatko zaspali i sve je bilo kao u snu. U jednom trenutku, desilo se čudo. To čudo nije bilo prijatno, šta više nije bilo humano. Stara i trošna kućica se u trenutku srušila i zatrpala ih žive. U narodu se to često povezuje sa prokletstvom. A prokletstvo je cena koja se mora platiti za neko zlodelo iz prošlosti. Niko ne zna šta nam sudbina može doneti, svi mi ispaštamo zbog loših misli i loših dela. A možda je to samo znak i upozorenje da ne treba da sudimo ljudima i da mi nismo ti koji to mogu da urade. Bilo kako bilo, oni nisu uspeli da izađu iz tih ruševina. Njihova sudbina je postala tragična, kao i njihova ljubav. Niko nije znao da se vole, niko nije znao da postoje, niko nije znao da su zatrpani zidinama. Nebo je ponovo počelo da plače. Tuga je bila na tlu, miris suza donosio je vetar. Zašto su neke ljubavi osuđene na propast? Zašto im Bog nije pružio šansu? To su pitanja na koja ne postoje odgovori. Sve to nije u našoj moći, sve to je iznad nas i naših „površnih svatanja“. Ipak, umetnost nam pruža šansu da se približimo svemu tome i pronađemo sebe u tim pitanjima.

Pred ovom pesmom, tačnije pred ovim umetničkim delom, stajao sam mirno i dostojanstveno, kao vojnik na straži. Sve to vam govorim figurativno i želim da kažem da sam osetio potrebu da iskažem poštovanje prema ovakvom umetničkom stilu. Pesma se sastoji iz reči, a reči iz osećanja. Poezija je riznica osećanja, muzej ljubavi. Ovim umetničkim delom upotpunio sam kolekciju svojih pogleda na svet i na ljubav. A ljubav je nešto bez čega se ljudska egzistencija ne može zamisliti. Ko piše o ljubavi, piše o životu, važno je voleti, važno je živeti. Zaista sam fascinirian ovim umetničkim delom.

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *